Hrvatski jezik English language

 

Press

Večernji list - 28. 09. 2009.

Više od deset godina traje stečaj u čak četiri propale hrvatske banke – štediše čekaju novac, a troškovi jedu stečajnu masu

VU stečaju, a troše 800.000 kn

Osim u Glumina banci, stečajevi nisu završili u još tri banke – Komercijalnoj, Agroobrtničkoj i Gradskoj banci Osijek.

Autor: Valentina Wiesner-Mijić

Je li hrvatskoj javnosti poznato da deset godina nakon njezina sloma još uvijek postoje zaposlenici Glumina banke? E, pa postoje!

I to njih 12, dovoljno za funkcioniranje prave male banke. No, posao im nije stvaranje nove vrijednosti, upravo suprotno, njihove bruto plaće mjesečno truse 141 tisuću kuna.

Znakovita je anegdota kada mi je, pri slučajnom susretu, predstavnik jedne državne institucije, na upit kamo ide, odgovorio: Idem na skupštinu banke i pri tome rekao naziv banke koja je bila tri godine u stečaju. Dakle, osoba koja bi trebala zastupati interese države u stečajnom postupku nije razlikovala banku u stečaju od zdrave banke, odnosno svoju ulogu u vjerovničkom vijeću.

To puno govori o brizi, volji, stručnosti pojedinih institucija u stečajnim postupcima – kaže Đ. Ognjenović. Ističe da je bilo slučajeva kada je stečajni upravitelj vodio istovremeno 17 stečajeva, a u jednom od najsloženijih i najtežih slučajeva stečaja banke prvi upravitelj bio je elektrotehničke struke.

Kao osnovne probleme navodi slabu superviziju i nadzor banaka 90-ih godina. Kad bi supervizija otkrila gubitke, oni su već višestruko premašivali visinu kapitala banke.

Nestaje stečajna masa
Osim u Glumina banci, stečajevi nisu završili u još tri banke – Komercijalnoj, Agroobrtničkoj i Gradskoj banci Osijek. Većina namirenih potraživanja odnosi se na isplatu osigurane štednje iz Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, dok su se stečajne mase uglavnom misteriozno osipale u skupim i dugotrajnim postupcima, opterećenima odvjetničkim troškovima, sudskim pristojbama, režijama i plaćama angažiranih u stečajnom postupku.

Nećemo puno pogriješiti kažemo li da su stečajnu imovinu najvećim dijelom pojeli upravo stečajni postupci. I, ne manje bitno – kriminal.

Upućeni upiru prstom na potpuno odricanje novčane naplate u Županjskoj banci, gdje je Državna agencija za sanaciju banaka preuzela potraživanja od više desetaka fiktivnih tvrtki, sa sjedištem – na adresi banke.

Te je tvrtke svojedobno osnovao krug ljudi oko tadašnjeg predsjednika uprave radi pokušaja preuzimanja banke.

Hobotnica tih vlasničkih odnosa može se vidjeti u izvještaju ondašnjeg privremenog upravitelja Berislava Borasa, gdje je navedeno da su se DAB i Ministarstvo financija odrekli svojih potraživanja i preuzeli potraživanja koja je imala Županjska banka. Dio potraživanja zamijenjen je i u stečajevima Glumina i Gradske banke! DAB se naplaćivao i u automobilima i nekretninama, koje knjigovodstvo nikad nije provelo.

U Komercijalnoj banci Zagreb 57 posto vjerovnika trećeg isplatnog reda ostalo je kratkih rukava, a istodobno je u deset i pol godina stečajnom upravitelju isplaćeno 1,37 milijuna kuna neto naknade.

U stečaju Agroobrtničke banke, koja vodi 307 sudskih postupaka, stečajni je upravitelj utržio 888 tisuća kuna. Prema sadašnjem priljevu sredstava, neće se moći namiriti u cijelosti ni vjerovnik trećeg, a ni četvrtog i petog isplatnog reda – otkriva sutkinja Nevenka Marković, predsjednica Stečajnog odjela Trgovačkog suda u Zagrebu.

U dosadašnjem postupku, vjerovnicima Glumina banke isplaćeno je ukupno 752,8 milijuna kuna te 1,3 milijarde kuna osigurane štednje. Njihov je stečajni upravitelj u deset i pol godina primio točno milijun kuna neto plaće, a odvjetnički troškovi mjesečno (!) iznose 420.000 kuna za 2192 sudska postupka radi naplate potraživanja.

U stečaju - dobit
Najbolja je mjesečna plaća stečajnog upravitelja Gradske banke Osijek Većeslava Račkog – 15.000 kuna. No, oni su endem koji je u stečaju poslovao s – dobiti. Njihovi su troškovi stečajnog postupka dosegnuli 110 milijuna kuna. Imaju više od 800 sporova ukupne vrijednosti 1,2 milijarde kuna.

U stečajevima posebno dolaze do izražaja svi problemi našeg pravosuđa

– Nitko se svih ovih godina nije želio prihvatiti izrade kvalitetnog Zakona o stečaju kreditnih institucija. Osiguranje depozita i naplata potraživanja za isplaćene osigurane iznose posebna je priča. DAB je u 30-ak stečaja banaka i štedionica isplatio gotovo 3,9 milijardi kuna, a naplatio tek oko tri posto potraživanja u novcu – komentira mr. Đurđica Ognjenović, međunarodni ekspert za osiguranje depozita i financijsku regulativu, konzultantica i direktorica tvrtke Ognjenović i Lovegrove.

I ona potvrđuje da su se u nekim stečajevima banaka državne institucije odricale novčane naplate potraživanja i preuzele potraživanja od tvrtki koje su im bile dužnici.

– Na žalost, mnoge od tih tvrtki bile su fiktivne ili off-shore i mogućnost naplate jednaka je nuli – kaže Đurđica Ognjenović.


Idi na vrh

Business.hr - 6. 05. 2009.

Komentar o usporavanju kreditne aktivnosti banaka

Autor: Đurđica Ognjenović
Idi na vrh

Večernji list, dodataka Manager.hr - 18. 03. 2009.

Sanacija kapitalizma ili put k neizbježnom

Autor: Đurđica Ognjenović

Vlasti nekih najrazvijenijih država svijeta već se mjesecima suočavaju sa, za njih nezamislivim, fenomenom intervencije prema, do tada, neprijepornom privatnom vlasništvu. Posljedice nužnih financijskih injekcija kojima svjedočimo neki su oblik sanacije banaka kroz stjecanja manjeg ili većeg udjela u najvećim nacionalnim financijskim institucijama. Drugim riječima, rezultat jest podržavljenje ili nacionalizacija banaka. Prema tome koliko pojedine vlasti nekih država oklijevaju to učiniti (npr. Njemačka, ali i SAD), te kako još uvijek nisu definirali modalitete svoje buduće kontrole, a što je gotovo i važnije nego sama novčana pomoć, vidi se da nitko nije presretan to učiniti.

Postoje i drugi, puno pragmatičniji problemi, primjerice nedostatak stručnih ljudi koji bi sada trebali, u ime države, upravljati i / ili kontrolirati novostečenom imovinom. Jer jedno je od prvih pravila za uspješni intervencionizam ovakvog tipa – promjena dosadašnjeg menadžmenta. Političari nisu bankari, a bilo bi i opasno kad bi premijeri, ministri ili drugi državni dužnosnici dnevno upravljali bankama. Opravdane su, stoga, sumnje, da je izuzetno opasna ta simbioza političke i financijske moći, jer političari su uvijek vođeni svojim političkim, a ne ekonomskim motivima.

Ipak, valja razlikovati neopravdane pokušaje uplitanja politike u bankarstvo u tzv. „normalno“ vrijeme, odnosno u razdoblju stabilnosti sustava i sada kad su državne intervencije neizbježne i, čini se, jedine opcije. Kada bi bilo dovoljno privatnog kapitala na strani postojećih ili novih dioničara za pokriće nagomilanih gubitaka i osiguranje neophodne likvidnost, niti jedna država ne bi se upuštala u ovu avanturu.U Americi i posebice u Velikoj Britaniji mnogi su kritični i strahuju za budućnost počela slobodne ekonomije. A, mali dioničari (oni koji su preživjeli) čak traže svojevrsnu institucionalnu zaštitu. Ali, što je alternativa? Čak niti najrazvijenije, niti najzapadnije zemlje svijeta ne mogu ostati imune na tzv. sistematski rizik koji nosi propast neke velike banke ili osiguravatelja. No, sistematski rizik je izuzetno teško jednoznačno definirati pa i tu leži realna opasnost od nenamjernih pogreški (tipa Lehman Brothers ili spašavanja nekog za sustav nevažnog igrača).

Velika je Britanija, čini se, otišla najdalje, osnovavši tzv. UKFI (UK Financial Investments) koja ima zadatak upravljati novostečenim državnim vlasništvom nad, za sada, četiri banke. Švicarci su priklonjeniji modelu tzv. bridge banke. Amerika, čini se, još traži svoj put.
No, svi imaju slične probleme i suočit će se s istim izazovima – kako donositi ekonomski opravdane odluke u svojstvu države kao investitora i kako pomiriti do sada kontradiktorne interese privatnog i državnog, te osigurati vrijednost za državu kao dioničara određenim povratom novca u državne blagajne – kroz neko srednjoročno razdoblje.

No, svi imaju slične probleme i suočit će se s istim izazovima – kako donositi ekonomski opravdane odluke u svojstvu države kao investitora i kako pomiriti do sada kontradiktorne interese privatnog i državnog, te osigurati vrijednost za državu kao dioničara određenim povratom novca u državne blagajne – kroz neko srednjoročno razdoblje.
Moglo bi se, dakle, reći, da je ubrizgavanje likvidnosti bilo lakši dio posla. Puno je teže upravljati bankom nakon državne intervencije. No, pitanje nad pitanjima koje će se uskoro svima nametnuti (iako ga još nitko nije naglas spomenuo) je pitanje izlazne strategije država iz tih banaka – kada, kome prodati i po kojoj cijeni? Jer, slično kao što je jedan bivši britanski premijer svojevremeno izjavio da je tjedan dana u politici dugo razdoblje, čini se da ista metafora posebno vrijedi za ovaj neželjeni, a nužni brak država i banaka za koji se od početka zna da ne smije trajati vječno.

Idi na vrh

www.poslovni.hr - 13. 10. 2008.

Nemamo se čega bojati, osim nas samih

Autor: Jadranka Dozan

Međunarodni stručnjaci tvrde da je 10 godina stroge supervizije HNB-a znatno doprinijelo otpornosti banaka na vanjske šokove te tvrde da pravu krizu može izazvati samo panika.

Nakon američkog plana spašavanja financijskog sektora, iste preokupacije zahvatile su europske lidere. Osim s injekcijama likvidnosti i nacionalizacijama europske zemlje lančano izlaze i s jamstvima za štednju, počesto neograničenih, a neke zemlje su u jamstvima išle i korak dalje. Đurđica Ognjenović i Andrew Lovegrove, suvlasnici i partneri u konzultantskoj tvrtki Ognjenović i Lovegrove, u svojim su se međunarodnim karijerama specijalizirali upravo za danas najvruće teme: restrukturiranje banaka, financijsku kriza te za sustave osiguranja depozita. Lovegrove 20 godina radi kao viši savjetnik vlada i međunarodnih financijskih institucija (najviše Svjetska banka, EBRD, britanski DFID) na poslovima restrukturiranja banaka, pa je tako devedesetih bio i savjetnik hrvatske vlade. Otkako se bavi konzultantskim poslom (od 2001.) Đ. Ognjenović radila je kao savjetnik međunarodnih organizacija i institucija na pitanjima osiguranja depozita i regulative financijskog sektora u niz tranzicijskih zemalja, uključujući, dakako i Hrvatsku.

Nije tek fraza da je domaći bankarski sustav i likvidan i stabilan. Koliko je izgledno da si sami induciramo probleme?
Lovegrove: Zbog svoje strukture hrvatski je bankarski sustav jedan od najmanje izloženih kratkoročnim likvidnosnim problemima s kojima se suočavaju banke u drugim zemljama. Razina zaduženosti banaka je vrlo niska, samo 18 posto u odnosu na ukupne obveze, a veći dio tog zaduženja (34%) odnosi se na dugoročne izvore od strane matičnih banaka. Rezultat toga je da se samo 12 posto ukupnog zaduženja banaka odnosi na sredstva od drugih inozemnih financijskih institucija. To je najvećim dijelom rezultat mjere o graničnoj obveznoj pričuvi (GOP) koju je HNB uveo 2006. godine. Trend inozaduženja hrvatskih banaka od 2004. je opadajući za razliku od banaka u drugim zemljama gdje se zaduženje stalno povećavalo (npr. u Islandu gdje je kriza sada znatno eskalirala). Prema podacima s kraja 2007., likvidnost sustava, odnosno ukupna likvidna imovina banaka iznosi gotovo 30 posto ukupne imovine te je i ta mjera pridonijela stabilnosti sustava. Zbog svega toga vrlo je mala vjerojatnost da bi se problemi likvidnosti zbog globalne krize mogli preliti i na hrvatsko bankarsko tržište. Bankarski je sustav dobro kapitaliziran. Na kraju lipnja ove godine adekvatnost kapitala iznosi više od 15 posto, a iznos nenaplativih kredita je vrlo mali i banke su bile vrlo konzervativne u tom pogledu. Deset godina stroge HNB-ove supervizije znatno je doprinijelo otpornosti banaka na vanjske šokove. Međutim, nijedan bankarski sustav ne može preživjeti paniku: to je jedino gdje postoji mogućnost eventualnih problema za hrvatske banke. Stoga sve dok deponenti ne počnu paničariti, neće biti krize. Kao što je predsjednik Roosevelt rekao 1933. godine: "Jedino čega se trebamo bojati je sam strah".

Koliko 'zarazne' u tom smislu mogu biti panične reakcije kojima svjedočimo kod ulagača u dionice i fondove?
Lovegrove: Događanja na tržištu kapitala dodatno utječu na smanjenje povjerenja uzrokujući gotovo svakodnevno novinske naslove s riječima "kolaps", "katastrofa" i sl. To stvara dodatnu zabunu kod običnih ljudi, posebno kad se u isto vrijeme u zemljama Europske unije i SAD-u događa bankarska kriza. Rezultat toga je da "burza" i "banka" počinju zvučati gotovo isto, kao da je riječ o istim institucijama. Stoga je nužno da Vlada i HNB imaju učinkovitu komunikacijsku strategiju koja će osigurati da deponenti razumiju kako ono što se događa na tržištu kapitala nije isto i ne može utjecati na sigurnost njihovih depozita u bankama. Vođene željom da učvrste povjerenje građana za punim jamstvima štednje posegnule su i Austrija i Slovenija. Bi li to trebao biti signal i za Hrvatsku? Ili različiti odrazi globalne krize u traženju odgovora na lokalnoj razini sugeriraju i različita rješenja? Hrvatska, čini se, ide prema EU-ovu minimalnom iznosu osiguranja od 50.000 eura?
Onjenović: Po svojoj koncepciji model osiguranja depozita ima za cilj osigurati što brže raspolaganje nedostupnim depozitima u pojedinim kreditnim institucijama. Osiguranje depozita nije instrument za rješavanje kriznih situacija, poglavito ne ovako velike krize. Međutim, uz ostale instrumente i institucije tzv. sigurnosne mreže ("safety net") ono jest snažna poluga za vraćanje povjerenja javnosti. Ne smije se zanemariti da u razdoblju straha i neizvjesnosti može doći do narušavanja povjerenja građana i u fundamentalno zdrave kreditne institucije. To je osnovni razlog zašto se u nekim zemljama djelovalo i kroz sustav osiguranja depozita. Ministar Šuker upravo je najavio povećanje osiguranog iznosa na minimalno 50.000 eura. Takva Vladina odluka ide u cilju daljnjeg pružanja jamstava javnosti radi učvršćenja povjerenja i ona ne bi trebala biti protuproduktivna.

Puna jamstva za štednju imaju jasan cilj, no u budućnosti to ipak nosi i neke rizike u budućnosti. Primjerice, pitanje moralnog hazarda?
Onjenović: Posljednjih 80-ak godina, od kada postoji osiguranje depozita, tumači se da ono ima za svrhu zaštitu manjih iznosa depozita prosječno educiranih deponenata, da ono nema za cilj pružanje neograničenog jamstva. Čak je i Direktiva EC preporučila koosiguranje, odnosno da svaki deponent treba snositi barem 10 posto gubitka do osiguranog iznosa. U razdoblju stabilnosti su neograničena jamstva, ali i jamstva neprimjereno visokog iznosa, za ekonomsku razinu razvijenosti neke zemlje, nepreporučljiva upravo zbog opasnosti od moralnog hazarda, gdje pojedine kreditne institucije, znajući da netko drugi jamči za njihove obveze spram deponenata, preuzimaju veće rizike. Međutim, sada je razdoblje krize i ne vrijede ista pravila kao prije. Sada se moraju donositi mjere koje će spriječiti daljnju eskalaciju krize i ublažiti njezine posljedice. Uvjerena sam da su mjere koje je uvela Slovenija i Austrija privremenog karaktera, a kad situacija bude stabilnija, one će se, vjerojatno, korigirati. No, uvjerena sam i da će se kroz nekoliko godina na međunarodnoj razini razmatrati i smisao i vjerodostojnost ideje i filozofije osiguranja depozita. Mislim pritom na njegovu svrhu, ciljeve i učinkovitost.

Tko sve u Hrvatskoj danas treba sudjelovati u nastojanjima očuvanja povjerenja u financijski sustav, i na koji način?
Lovegrove: Do ovog trenutka HNB je bio jedina institucija koja je djelovala aktivno, uglavnom osiguravajući dovoljno likvidnosti za bankarski sustav. Banke bi trebale angažirati dodatne djelatnike na šalterima i osigurati više gotovine tako da svatko tko želi "testirati" dostupnost svojih depozita to može i učiniti sa sigurnošću. Ništa nije uvjerljivije za deponente od mogućnosti raspolaganja svojim depozitima bez zadrške. Vlada bi trebala podržati mjere koje provodi HNB i učiniti sve da građani razumiju kako njihovi depoziti nisu ugroženi, a DAB bi trebao biti proaktivniji u medijskim istupima objašnjavajući postojeći model osiguranja depozita. Komunikacijske aktivnosti samih banaka trebale bi biti snažnije. Tek je proteklog vikenda nekoliko predsjednika uprava velikih banaka istupilo u javnosti i reagiralo na događaje, a oni posebno moraju osigurati da njihovi zaposlenici ne budu izvor "glasina", što se događalo proteklih tjedana.

Budući da ste krize, premda ne ovih razmjera, promatrali i izbliza, koji Vam je dojam kako su se američki i europski lideri snašli u upravljanju krizom?
Lovegrove: I američke i europske vlasti sporo su i kasno reagirale na krizu i pritom slale različite signale i poruke koje su dodatno stvorile zabunu i nesigurnost. Tako su i same doprinijele pogoršanju krize povjerenja. To je posebno naglašeno u EU gdje su vlade prvo počele individualno rješavati probleme umjesto da su zajedno komunicirali iste poruke. I američka i europske vlade sada su se obvezale dati punu podršku financijskim sustavima te je njihova politika u svrhu vraćanja povjerenja u ovom trenutku ispravna. No, velika je šteta da to nisu učinile dva mjeseca prije.
Onjenović: Vjerojatno je to stoga što razmjeri ove krize nisu bili odmah sagledivi. Djelovalo se sporo i nespretno. Odluke koje se sada donose su teške i dalekosežne, ali neizbježne. U razvijenim zemljama tržište je funkcioniralo manje više samostalno, do sada je jedino bilo važno da se ne ugroze okviri slobodnog tržišnog funkcioniranja. Sada se zadire dublje i ponovno redizajnira budućnost financijskih sustava. U nekim od dosad najrazvijenijih zemalja potpuno će se promijeniti struktura vlasništva financijskih institucija u korist državnog vlasništva, što je koncept kakvog ne pamte u nekim zemljama desetljećima. Dakle, ne čudi početna nedosljednost i traženje pojedinačnih rješenja. U situacijama kao što je ova uvijek je ključno djelovati brzo.

Očekivana panika

Kako najjednostavnije pojasniti domaći plimni val uzbuđenja i panike, ponaprije na burzama, a nemamo veze ni sa žarištem, ni izravno s posljedicama krize?
Onjenović: Uzbuđenje i panika posljedica su neizvjesnosti, neznanja i emocija. U takvim situacijama dolazi do izražaja psihologija javnosti. Hrvatsko tržište kapitala nije bilo dovoljno zrelo i razvijeno pa je panika koja ga je zahvatila mogla biti očekivana. Obični ljudi su zbunjeni i ne znaju što misliti, a stručnjaci i vlasti nisu se dovoljno potrudili pružiti jasna, nedvosmislena, utemeljena i uvjerljiva rješenja. Meni je najbolji dokaz za to uznemirenost moje mame, kao kategorije običnog građanina. Realno, globalna kriza na nju u ovom trenutku ne bi trebala imati nikakav utjecaj. Čini mi se da se o krizi priča i piše mjesecima, vrlo općenito, kao o nečemu nepoznatom i zastrašujućem. Doista se osjeća uzbuđenje, čak i među stručnjacima, koji bi trebali smirivati situaciju. Moglo se čuti puno neutemeljenih izjava, pogrešnih ocjena pa čak i katastrofičnih predviđanja.

Idi na vrh

Večernji list, dodatak Karijere - 11. 10. 2008.

Tema okruglog stola
Konzultanti: Zanimanje za čijim je uslugama zadnjih godina potražnja od tvrtki sve veća

Autor: Lidija Kiseljak

Rezanje troškova, strateško pozicioniranje kompanija, restrukturiranje, uspostava bolje komunikacije u tvrtkama ili pak bolja edukacija u sve zahtjevnijem financijskom i informatičkom sektoru neki su od poslova konzultanata, za čijim se uslugama potražnja zadnjih godina znatno povećala. Istodobno su im i smanjeni rokovi u kojima posao moraju obaviti, pa se više ne mjere u godinama nego mjesecima.

A ponekad i kraće, pa zbog toga, ili zato što pojedini klijenti imaju nerealna očekivanja, konzultanti ponekad odbijaju posao, tvrde sudionici okruglog stola – domaći konzultanti zaposleni unutar svjetski poznatih konzultantskih kuća i oni koji su se odlučili na pokretanje tog posla nakon što su godinama crpili znanje u praksi. Sudionici govore i o najčešćim projektima na kojima rade u zadnje vrijeme, sposobnostima koje svaki konzultant mora imati te zašto i komu su na tržištu potrebne i male i velike konzultantske kuće.

Boris Teški, direktor konzultantske kuće INSTAR, upućen je ponajprije u prehrambenu industriju u kojoj su, kaže, najčešći upiti vezani za rezanje troškova, a u zadnje vrijeme javljaju se i zahtjevi vezani za evaluaciju strateške pozicije kompanija ili projekte kao što su akvizicije i povezivanja.

– Dok se vlasnički ne pokrenu procesi povezivanja i konsolidacije unutar cijele industrije, nema pretpostavki za ubrzan razvoj. Projekti rezanja troškova su kratkoročna rješenja, a industriji su potrebni dugoročni razvojni projekti vezani uz primarnu proizvodnju i regionalna širenja. Potrebno je udruživanje, ostalo je sekundarno. Za takve projekte treba mijenjati mentalitet, ali i savladati poneki ego – tvrdi Teški.

Zlatko Bazianec iz konzultantske kuće A. T. Kearney kaže da su neke tvrtke došle do trenutka odluke o budućnosti njihova poslovanja i traže od konzultanata smanjenje troškova u kratkom roku, odnosno već sutra.

Rezanje troškova

– Projekti poboljšanja produktivnosti, lanca opskrbe i smanjenje troškova kao i optimizacije prodajnih kanala ostaju trenutačno najčešći zadaci naših klijenata – kaže Bazianec.

I Tobias Lesar, viši menadžer u odjelu za poslovno savjetovanje u Deloittu, kaže da im je posao u zadnje vrijeme fokusiran na rashodovni dio.

– Kada je ekonomski ciklus pozitivan, onda se na to zaboravi, no kada je konjuktura negativna, onda se odjednom traži rezanje troškova. No, kako država ne daje dobar primjer, to ne slijede niti tvrtke – tvrdi Lesar.

Za razliku od primjera gdje se traži rezanje troškova, Petar Kajevski iz Roland Bergera tvrdi da njihov portfelj projekata sadrži relativno malo takvih usluga.

– Regija se još uvijek nalazi u fazi brzog gospodarskog rasta, a u tvrtkama postoji puno potencijala vezanog uz reorganizaciju i pametniji način poslovanja, koji valja iskoristiti prije nego što se prijeđe na tvrdo rezanje troškova – tvrdi Kajevski.

Osim mikroposlova, postoje i konzultanti koji moraju rješavati drugačija pitanja, ali također važna za poslovanje. Primjerice, Hauska & Partneri posao temelji na menadžmentu i poslovnom savjetovanju.

Daria Mateljak Bartulin, partnerica tvrtke, kaže da se zahtjevi sve više odnose na bolju komunikaciju sa zaposlenicima, nevladinim udrugama, lokalnom zajednicom ili stručnim krugovima, odnosno na izgradnju unutarnjih odnosa.

Ðurđica Ognjenović, direktorica konzultantske tvrtke Ognjenović i Lovegrove, kaže da su fokusirani na rješavanje specifičnih problema iz područja financija i upravljanja s kojima se svakodnevno susreću banke i kompanije, a u inozemstvu su najviše angažirani na području financijske regulative, te restrukturiranju i sanaciji banaka, gdje su klijenti uglavnom regulatorna tijela.

– A da bi se potrebni zahtjevi klijenata ispunili, konzultant mora imati znanja, poznanstva, ali i iskustva – kaže Lesar.

Potvrđuje to i Boris Teški dodajući i potrebu vjerovanja u sebe.

Bartulin konzultanta opisuje kao osobu koja ima sve karakteristike navalnog igrača – brz je, tehnički dobar, ima inspiraciju i viziju kako stvari napraviti do kraja, ali i kvalitete i instinkt obrambenog igrača, koji razumije sve rizike i nema potrebe biti u špici napada, nego pripremati stvari za akciju.

Nadalje, tvrdi, kod konzultanta je vrlo važna interdisciplinarnost, spremnost da stalno uči, te profesionalnost, jer je potrebno svladati više područja, koja se moraju odrađivati istodobno uz veliku volju i predanost, jer konzultanti si ne mogu priuštiti gubitak entuzijazma na projektima – zaključuje Bartulin.

– Konzultant mora posjedovati određena specijalistička znanja u kombinaciji praktičnog iskustva i teoretskog znanja, te određene vještine, posebno diplomatske i komunikativne – kaže Ognjenović i dodaje: – Konzultant mora u nekoj oblasti svoje struke biti najbolji (ili bolji od većine ostalih) – mora biti ekspert, nikako prosječan. To je posebice izraženo kod konzultanata pojedinaca (tzv. free-lanceri). Konzultant se mora stalno usavršavati, a praktično znanje najviše se stječe na samim projektima – zaključuje Ognjenović.

Bazianec kaže da je glavni razlog ulaska u globalnu konzultantsku kuću činjenica da one pružaju brži put prema uspješnoj karijeri, ali uz velika odricanja.

Iskustvo i specijalizacija

– Mladi ljudi koje zapošljavamo uglavnom imaju internacionalno znanje te u početku rade sa starijim kolegama. Nakon nekoliko godina mogu postati oslonac timova ili sami voditi razne projekte. Što se tiče specijalizacije, ona postoji u zapadnim zemljama gdje je tržište razvijenije, dok se na manje razvijenim tržištima poput našeg ili primjerice austrijskog i mađarskog, djeluje regionalno kako bi se mogla proširiti baza. Zatim se konzultanti, uz takvo internacionalno iskustvo i specijalizaciju u pojedinom gospodarskom sektoru, kroz određeno vrijeme mogu kvalificirati u iskusne stručnjake – tvrdi Lesar.

– Često velike konzultantske kompanije regrutiraju svoje ljude s određenog tržišta, no mislim da to nije tolika količina znanja poput onog koje imaju osobe što vode privatne konzultantske tvrtke – znanja o kompaniji, tržištu, kulturi i odnosima u kompanijama – tvrdi Teški.

– Manje konzultantske kuće mogu osigurati puno individualniji pristup i uslugu po mjeri i nisu prikladne za velike projekte, dok velike jesu i imaju standardne procese kojih se moraju pridržavati – tvrdi Ognjenović.

Bazianec kaže da tvrtke postaju sve veće, a rješenja koja se traže trebaju biti gotova u sve kraćem roku. Zbog toga je potreban angažman velikog broja stručnih ljudi, pa je prema tome i logično da velike konzultantske kuće rade za veće kompanije s velikim zadacima. Može se reći da globalizacija sigurno ide na ruku i globalnim konzultantskim kompanijama – tvrdi Bazianec.

– Velik broj domaćih tvrtki ne može si iz financijskih razloga priuštiti angažiranje nekih od većih i svjetskih konzultanata, iako imaju i puno dublje i veće probleme od velikih kompanija, pa angažiraju manje konzultantske kuće koje su specijalizirane za određeno područje, što ne znači da naš rad ne isključuje suradnju s primjerice nekim umirovljenim konzultantom iz velike konzultantske kuće ili suradnju s nekom drugom stranom konzultantskom kućom – kaže Teški.

Bartulin tvrdi da su lokalno znanje i stručnjaci nužni, jer jedino oni mogu procijeniti specifični gospodarski odnos, kulturu, naviku ili političko okružje. Jer, bez obzira na pravila koja se uče u nekoj školi, ona ne funkcioniraju u određenom lokalnom okružju.

Pa se događa da se konzultantski pristup ili rješenje koji su bili uspješni na nekom drugom tržištu, ne pokažu dobrim u određenom trenutku na našem tržištu. Teški zaključuje da je radom u kompanijama poput Plive ili Lure uvidio da se angažmanom stranih konzultantskih kuća često dobivaju rješenja s globalnih tržišta, koja su u primjeni padala.

Idi na vrh

Večernji list, dodatak OBZOR - 11. 10. 2008.

ANALIZA

Autor: Andrew Lovegrove

Što je globalna financijska kriza i kako ona utječe na sigurnost moje ušteđevine u hrvatskoj banci?”; „Trebam li povući novac iz banke i sakriti ga u ‘čarapu’?”... Ta i slična pitanja postavljaju si građani Hrvatske koji slušaju priču o globalnoj krizi banaka diljem svijeta i, razumljivo, reagiraju sa strahom i zabrinutošću. No, što se, zapravo, događa?

Kriza na svjetskim financijskim tržištima može se jednostavno objasniti. Postoje dvije vrste problema: prvo, neke banke (uglavnom američke, ali isto tako i nekoliko europskih banaka) mnogo su ulagale u drugorazredne i trećerazredne obveznice čija je naplata ovisila o otplati kredita građana koji ih, odjednom, nisu bili sposobni vraćati – većinu tih kredita činili su hipotekarni zajmovi, za kupnju kuća ili stanova odobreni osobama koje ih, zapravo, nisu mogle sebi priuštiti.

Te su obveznice sada izgubile vrijednost, a banke i drugi investitori koji su ih kupovali moraju smanjiti svoj kapital zbog gubitaka koje su im obveznice uzrokovale. U nekim slučajevima ti su gubici toliko veliki da su uzrokovali propast banaka ili nužnu financijsku pomoć za pokriće gubitaka od strane američkih ili europskih vlada. Ovaj problem nema utjecaja na hrvatske banke: naše banke nisu kupovale, sada obezvrijeđene, obveznice, te nisu izložene gubicima zbog njih.

Kriza povjerenja

Drugi problem odnosi se na tzv. krizu povjerenja, što je mnogo opasnije. Funkcija banaka je da pozajmljuju sredstva od građana (naši depoziti) i drugih financijskih institucija, kojima kasnije kreditiraju druge građane i poslovne subjekte. No, kod takvog aranžmana pojavljuje se jedna poteškoća: većina banaka pozajmljuje novac na kratak rok – svojim depozitima (novcem na računu) građani mogu raspolagati u bilo kojem trenutku, a banka je posudila novac svojim klijentima na duži rok (tko bi želio uzeti stambeni kredit ako bi ga banka mogla u bilo koje doba pozvati na otplatu u cijelosti?).

Svakoga dana mnogo ljudi polaže novac na svoje račune u bankama, a istovremeno mnogo ljudi i podiže novac sa svojih računa, ali, u pravilu, razlika tog iznosa (uplata i isplata) čini stalno raspoloživa sredstva u bankama koja, zajedno s kapitalom banke, služe za odobravanje kredita. Banke, također, na isti način koriste i sredstva s novčanog tržišta: međusobne pozajmice banaka.

Sustav funkcionira samo onda kad osobe koje pozajmljuju sredstva bankama – uključujući građane kao deponente – imaju povjerenja da će dobiti svoj novac nazad. Kad nastupi kriza povjerenja, obični deponenti, banke i druge financijske institucije prestaju pozajmljivati novac jedni drugima.

To se događa zbog neizvjesnosti uzrokovanih određenim događajima: “Možda ta banka ima problema za koje ja ne znam?”; “Možda je banka x posudila novac banci y koja će bankrotirati pa će banka x imati velike gubitke?” Jednom kad se to dogodi, raspoloživa sredstva u bankama koja su prije služila za odobravanje kredita polako nestaju, a banka nije u mogućnosti brzo naplatiti prije odobrene kredite jer za svaki odobreni kredit postoji ugovor koji sprečava banku da ga, po svojoj želji, u cijelosti naplati (opozove).

Kako deponenti sve više povlače svoje depozite iz banaka, ovima ponestaje gotovine i s vremenom nisu u mogućnosti isplatiti deponente. Scena iz filma “Mary Poppins”, kada dječak izaziva paniku i stečaj banke svoga oca vrišteći zbog svoja dva novčića, nažalost je istinita: bez obzira na to koliko snažna neka banka bila, jedino što je važno jest da li njeni deponenti misle da je banka snažna.

Da bi spriječile širenje krize povjerenja u katastrofu izvan kontrole, središnje banke i vlade pružaju podršku bankarskim sustavima, ponukane lekcijom iz povijesti kad je velika ekonomska krize 30-ih godina prošlog stoljeća imala katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Središnje banke interveniraju novcem onda kada nitko drugi to ne želi učiniti.

Upravo smo svjedoci da se to događa u SAD, gdje FED (američka središnja banka) i američko ministarstvo financija, kao i Europska centralna banka i nacionalne vlade ulažu stotine milijardi eura kako bi osigurale da banke ne ostanu bez gotovine. Središnje banke i vlade diljem svijeta javno su poručile da su spremne intervenirati koliko god je potrebno da bi spasile sustav. Američki je Kongres upravo odobrio iznos u protuvrijednosti 3,5 trilijuna kn državnih novčanih sredstava kao podršku bankovnom sustavu.

Osiguranje depozita

Slično kao Hrvatska, mnoge države imaju uspostavljen sustav osiguranja depozita. Osiguranje depozita (100.000 kn po osobi u svakoj banci u Hrvatskoj) znači da se građanima jamči isplata navedenog iznosa u slučaju propasti banke. Najgore što se deponentima može dogoditi jest da im novac ne bude dostupan odmah, istog dana, jer je potrebno određeno vrijeme da DAB utvrdi točne iznose za isplatu i organizira isplatu npr. prijenosom depozita na račun neke druge banke u Hrvatskoj.

“Dakle, što je onda slučaj s Hrvatskom? Jesu li banke u opasnosti? Je li moj novac u opasnosti?” Najkraći odgovor je: Ne. Nekoliko je razloga zašto je novac u hrvatskim bankama siguran. Prvo, naše banke nisu investirale u obveznice koje su izdavane u SAD i koje su prouzročile gubitke u američkim i velikim europskim bankama.

Drugo, naše banke ne ovise o sredstvima na međunarodnom novčanom tržištu gdje se odvija kriza povjerenja. Prije tri godine Hrvatska je narodna banka donijela stroge mjere kojima je natjerala hrvatske banke da smanje svoju ovisnost o izvorima iz inozemstva, a ta se tada nepopularna i kritizirana ali dalekovidna mjera, sada pokazala kao isplativa.

Ako su banke i pozajmljivale novac od svojih vlasnika, banaka u Austriji, Njemačkoj ili Italiji, ti krediti nisu kratkoročni, te se eventualni problemi banaka vlasnica ne mogu tek tako prenijeti na banku kćer u Hrvatskoj. Kapital koji podržava naš bankarski sustav ne može se iznenada povući. Treće, sve velike hrvatske banke dobro su kapitalizirane i vrlo profitabilne.

Posluju pod strogim nadzorom Hrvatske narodne banke, što znači da nema prikrivenih problema koji bi mogli biti neugodno iznenađenje. Četvrto, u Hrvatskoj postoji osiguranje depozita. Iako naš novac u hrvatskim bankama nije ugrožen, slika nije dokraja ružičasta. Financijska kriza će imati posljedice na Hrvatsku. Diljem Europe (koja je naše glavno izvozno tržište i čiji stanovnici su korisnici naših usluga – npr. u turizmu) dolazi do usporavanja gospodarstva, a financijska kriza još pogoršava situaciju.

Manje turista i izvoza

Kao posljedicu, možemo i mi očekivati usporavanje gospodarskog rasta – vjerojatno će biti manje turista i potražnja za hrvatskim izvoznim proizvodima smanjit će se već ove, ali i sljedeće godine. U takvim gospodarskim uvjetima potrebno je više napora kako bi se poboljašala kvaliteta proizvoda i usluga koje namjeravamo prodavati, odnosno potrebno je poboljšati učinkovitost njihove proizvodnje.

Slijedi provedba teških reformi (ne samo zakonsko usklađivanje), koje zahtijeva ulazak u EU, a što će povećati potencijal naše konkurentnosti na inozemnom tržištu. Hrvatskoj predstoji mnogo posla, ali snaga hrvatskog bankarskog sustava osigurat će temelje uspjeha u tim naporima.

Večernji list, dodatak OBZOR - 11. 10. 2008.

CROATIA AND THE GLOBAL FINANCIAL CRISIS

Author: Andrew Lovegrove

“What is the global financial crisis and how does it affect the safety of my savings in a Croatian bank?”; “Should I take my money out of the bank and hide it under the mattress?”…These questions are being asked by Croatians who hear there is a crisis in the world banking system and – understandably – react with fear and concern. So what’s really going on?

The crisis in world financial markets is really very simple. There are two types of problems: first, there are some banks (mostly American, but also a few European banks) who invested heavily in second and third rate bonds which depended for repayment on loans made to people who now cannot repay them – mostly loans made to buy houses and apartments these people couldn’t really afford. These bonds have now lost value, and the banks and other investment institutions that bought them are having to reduce their capital because of the losses they have made on these bonds. In some cases, the losses have been so large that the banks concerned have had to be closed or have received assistance from the US or EU governments to cover their losses. This problem does not affect banks in Croatia: our banks never invested in these bonds, so there are no losses.

The second problem is what is called a “crisis of confidence”, and is much more dangerous. The function of banks is to borrow from the public (your deposit in the bank) and other financial institutions, and then lend that money to individuals and businesses. There is one difficulty with this arrangement: most of the money that banks borrow is “short term” – you can go to the bank and get your money from your account at any time, while the money the banks lend is for a longer period of time (who would get a mortgage to buy an apartment if the bank could suddenly demand all of its money back, even though you had been making all your payments on time?). On any given day, many people make deposits in their bank, and many people also withdraw money from their accounts, but on balance the amount of funds deposited in the bank remains very stable, and so the bank can use this balance of deposits along with its own capital to make loans. Banks also use what is called the money market to borrow funds: banks borrow from each other and from investment companies in the same way that they borrow in the form of deposits from the public.

This system works only when the people who lend to banks – including you, the depositor – have confidence that they can get their money back. In a crisis of confidence ordinary depositors, banks and other financial institutions start to refuse to lend to each other. This happens because events make people and institutions uncertain: “maybe that bank has problems I don’t know about?”; “maybe bank X has lent money to bank Y which is going bankrupt, and so bank X is going to lose a lot of money and may not be able to repay me”. Once this starts to happen, the stable balance of money that banks rely on to be able to lend disappears: the money they have lent cannot be quickly recovered because borrowers have contracts which stop the bank from requiring them to repay their loans except according to the agreed terms. As people and institutions withdraw more money than is deposited the bank begins to run out of cash and, eventually, will stop being able to repay its depositors and other creditors. The scene in the film Mary Poppins where the boy causes a panic and the bankruptcy of his father’s bank by screaming for his two pennies is all too true: no matter how strong a bank really is, the only thing that matters is how strong its depositors think it is.

To stop a crisis of confidence from spiraling out of control, central banks and governments support their banking systems because we have learned from the depression of the 1930’s that allowing a banking crisis to spin out of control can have catastrophic consequences for the economy:

  • Central banks now lend money to banks when no one else will. We have seen this happening with the Federal Reserve, the US Treasury, the European Central Bank and national governments stepping in to lend hundreds of billions of Euros to ensure that banks don’t run out of cash. Around the world, governments and central banks have made it clear that they are willing to lend an unlimited amount of money for this purpose. The US Congress has just approved the use of the equivalent of Kn. 3.5 trillion of state funds to support the banking system; and,
  • Like Croatia, most countries have deposit insurance. Deposit insurance (Kn. 100.000 per person per bank in Croatia) means that you don’t have to have confidence in the bank where you make a deposit, because the government guarantees you will get your money back no matter what happens to the bank. The worst that can happen to an insured depositor is that their money will be tied up for a few days while the account balances are verified and the DAB prepares to transfer their deposits to another bank for repayment.

“So what about Croatia? Are our banks in danger? Is my money in danger?”. The short answer is “No”. There are four reasons why our money is safe: first, our banks have not invested in the types of bonds issued in the USA that have caused major losses. Second, our banks do not depend on the international money markets where the crisis of confidence is taking place to raise funds. Starting three years ago, the Croatian National Bank took strong measures to force banks to reduce their reliance on funds provided from abroad, and this farsighted move is now paying off. Where banks have borrowed from their parent banks in Austria, Germany or Italy, the loans are not short term so any trouble at the level of the parent cannot be passed on to the daughter bank in Croatia. The capital which supports our banking system cannot be suddenly withdrawn. Third, all of our large banks are well capitalized and highly profitable. They operate under the strong supervision of the Croatian National Bank, which means that there are no hidden problems lying in wait to surprise us. Fourth, we have deposit insurance. The Croatian state stands behind the banks.

While our money is safe in Croatian banks, the picture is not all roses. The financial crisis will have consequences for Croatia. Across Europe (our main market for manufactured products and services like tourism) an economic slowdown is underway, and the financial crisis is making it worse. We can expect an economic slowdown here as a result – there will be fewer tourists and lower demand for Croatian products this year, and probably for most of next year as well. In a tougher market, more effort will have to be made to improve the quality of the products and services that we sell and to produce them more efficiently. The hard reforms required to enter the EU, which have the potential to contribute so much to our ability to compete in foreign markets, will have to be implemented not just legislated. There is a lot to be done, but the strength of our banking system will provide one of the foundations for future success.

Idi na vrh

24 sata - 11. 10. 2008.

Novac građana RH siguran je u hrvatskim bankama

Autori: T. Maletić, M. Petrinjak

HNB je prije tri godine natjerao hrvatske banke da smanje ovisnost o izvorima iz inozemstva, a ta se tada nepopularna mjera pokazala kao isplativa.

Andrew Lovegrove, ugledni američki konzultant, procijenio je da je novac hrvatskih građana siguran jer banke nisu kupovale obveznice u SAD-u, pa stoga nisu izložene gubicima. Također, hrvatske banke ne ovise o sredstvima na međunarodnom tržištu gdje je kriza povjerenja. HNB je prije tri godine natjerao hrvatske banke da smanje svoju ovisnost o izvorima iz inozemstva, a ta se tada nepopularna i kritizirana mjera sada pokazala kao isplativa. Osim toga, naglasio je, sve velike hrvatske banke dobro su kapitalizirane i vrlo profitabilne, a u Hrvatskoj postoji osiguranje depozita.

Idi na vrh

www.banka.hr - 10. 10. 2008.

HNB ukida graničnu obaveznu pričuvu

Na današnjoj telefonskoj sjednici Savjet će ukinuti graničnu obaveznu pričuvu pa će preko tri milijarde kuna do ponedjeljka biti na računima banaka

Guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski izjavio je na konferenciji Zagrebačke burze u Novigradu da će savjet HNB-a danas ukinuti odluku o graničnoj obveznoj pričuvi te tako doprinijeti likvidnosti sustava u iznosu 3,2 milijarde kuna (450 milijuna eura). Dodao je i da je središnja banka spremna razmotriti uvođenje novog tipa repo aukcija na temelju državnih obveznica.

Danas tijekom dana, potvrdili su za www.banka.hr u središnjoj banci, održat će se telefonska sjednica Savjeta HNB-a o tome da se oslobađa granična obvezna pričuva u iznosu oko 3,2 milijarde kuna. Banke u Hrvatskoj su likvidne i dovoljno opskrbljene novcem i nema panike za gotovinom, naglašavaju u središnjoj banci. Tehnika distribucije je jednostavna i već će u ponedjeljak novac biti na računima banaka.

Najavljena mjera HNB-a potvrđuje njenu spremnost da djeluje preventivno, istaknula je za www.banka.hr Đurđica Ognjenović iz konzultantske tvrtke Ognjenović i Lovegrove. Sve analize hrvatskog bankarskog sustava jasno pokazuju da je Hrvatska u najboljoj poziciji da odolijeva situaciji na međunarodnim financijskim tržištima, pojasnila je. Smanjenje obvezne rezerve je tehnička mjera sa svrhom povećanja raspoložive likvidnosti u sustav. Prateći situaciju pažljivo, na temelju svih fundamentalnih pokazatelja banaka, nema naznaka značajnijih problema. Jedini aspekt koji trenutno može biti zabrinjavajući je nedovoljno komunikacije vlasti s javnošću o ovoj temi, zaključuje Ognjenović.

Analitičari pozdravljaju tu mjeru. Kažu kako se ona očekivala sljedeće godine, ali da će se krenuti s njezinom primjenom zbog trenutačne financijske krize. U uvjetima kada je inozemni kapital skup i neodstupan mjera HNB-a će povećati likvidnost sustava. HNB će i dalje, uvjereni su analitičari, ostati usmjeren na ublažavanje inflatornih pritisaka.

Rohatinski je govoreći na otvaranju 18. konferencije Zagrebačke burze isključio mogućnost izravne intervencije hrvatske središnje banke na tržište kapitala. Naglasio je kako će se kroz repo aukcije povećati likvidnost sustava. Istaknuo je kako su na redovitoj obratnoj repo aukciji HNB-a 24. rujna odbili sve pristigle ponude jer su banke koristile novce na krivi način - na kratokoročne špekulacije s tečajem. Najavio je i novi tip repo aukcija na bazi državnih obveznica.

Rohatinski se tijekom svojeg izlaganja dotakao i situacije s fondovima. Istaknuo je kako fondovi ne mogu poslovat s tako niskom likvidnošću, te da bi banke morale voditi više računa o njihovoj likvidnosti.

Naime, imovina pod upravljanjem otvorenih investicijskih fondova u rujnu je snižena za 2,75 milijardi kuna odnosno na 14,9 milijardi kuna - najnižu razinu još od 2006. godine. To je drugi najveći mjesečni pad ove godine, a jedini viši zabilježen je u siječnju kada je imovina fondova smanjena za 4,1 milijardu kuna.

Pitanje hoćemo li osjetiti krizu trivijalno je, jer njene posljedice već osjećamo i osjećat ćemo ih i dalje, no ništa slično kreditnom slomu koji se dogodio u svijetu neće se dogoditi i u Hrvatskoj, u kojoj kreditne krize nema, niti bi trebalo doći do krize depozita, ponovio je Rohatinski. Globalna financijska kriza, prvenstveno u SAD-u, a onda i u dijelu EU, izazvana je klasičnom kreditnom krizom u kreditnim institucijama, koja se poslovima sekuritizacije prenijela na investicijske banke, pa onda i na tržište kapitala.

Turbulencije se ipak osjećaju na hrvatskom tržištu kapitala, no riječ je o malom i plitkom tržištu, koje je unazad dvije-tri godine ekspanzivno raslo inicirano uglavnom javnim ponudama udjela u državnim poduzećima po "promotivnim cijenama", istaknuo je Rohatinski dodavši kako nije na njemu da sudi zašto se to radilo. Naglasio je i da je na hrvatskom tržištu kapitala veza između cijena i fundamenata mala, znatno manja nego na zapadnim burzama. Burza je učinila veliki iskorak i postala nezaobilazan činitelj financijskog sustava, ali još uvijek nema značajniju ulogu u financiranju gospodarstva te stoga s aspekta nacionalne ekonomije ne treba dramatizirati ono što se trenutno događa na burzi, ni glede uzroka niti glede posljedica, naglasio je Rohatinski.

Ponovio je i da je prioritet HNB-a niska stopa inflacije, ali i sprječavanje širenja panike s jednog na ostala tržišta.

Idi na vrh

Večernji list - 10. 10. 2008.

Englezi kupuju sefove

Autor: Tanja Ivančić Belošević

U Velikoj Britaniji, piše The Times, pada povjerenje u banke i istovremeno raste prodaja kućnih sefova pa je tvrtka Leigh Safes, primjerice, zabilježila 25-postotno povećanje prodaje proteklog tjedna. Upravo iracionalna panika štedišta natjerala je europske bankare na podizanje osigurane štednje. Neki, poput Islanda i Austrije, osigurali su cjelokupne depozite. Time se kriza želi obuzdati, odnosno smanjiti paniku, povlačenje depozita iz banaka koje može dodatno ugroziti sustav.

Takva bi odluka trebala umiriti javnost, a ne suprotno. Što se tiče Hrvatske, vidljivo je da nema dovoljno komunikacije s javnošću (Ministarstva financija, DAB-a, ali i uprava velikih banaka), što je nužno u ovom trenutku. Hrvatski bankarski sustav nije izravno ugrožen globalnom krizom, a opasnost prijeti jedino zbog izazivanja panike. Bude li nužno, uvijek se može proglasiti cjelokupna štednja osigurana, no vlasti tada moraju imati spreman tzv. krizni plan – način na koji bi se takvo jamstvo formaliziralo i operacionaliziralo – kaže mr. Đurđica Ognjenović, međunarodna konzultantica za osiguranje depozita. Na podizanje osigurane štednje smjeraju i Mađarska, Slovenija, Rumunjska, Litva...

Idi na vrh

Poslovni dnevnik - 24. 07. 2008.

Hanfa posljednja nada malih ulagača

Autor: Miroslav Wranka

Ovlaštena društva plaćat će naknadu Fondu za zaštitu ulagača, institucije od kojeg će oštećeni moći potraživati svoju imovinu u iznosu do 150 tisuća kuna

Ovlaštena društva plaćat će naknadu Fondu za zaštitu ulagača, institucije od kojeg će oštećeni moći potraživati svoju imovinu u iznosu do 150 tisuća kuna

Na kakvu zaštitu mogu danas računati investitori na tržištu kapitala, naročito oni manji, kakvih u Hrvatskoj ima nemali broj, čak i nakon (post)korekcijskog bijega? Na žalost, ni na što sustavno. Đurđica Ognjenović, konzultantica, direktorica i suvlasnica konzultantske tvrtke Ognjenović i Lovegrove, kaže da "formalna, zakonom propisana zaštita ulagatelja u Hrvatskoj ne postoji, a niti će postojati dok na snagu ne stupi novi zakon o tržištu kapitala. Tu ulogu zasad igraju brojni propisi Hanfe, koji uređuju poslovanje društava i bolji su nego u razdobljima prije, odnosno smanjuju mogućnosti za neprofesionalno postupanje", kaže naša sugovornica.

Strože s izvješćima

Podsjetimo ukratko - Prijedlogom zakona o tržištu kapitala, koji je nedavno poslan u saborsku proceduru, Vlada želi značajno pooštriti uvjete pod kojima će poslovati institucije koje se bave ulaganjem. Prihvate li zastupnici zakon u sadašnjem obliku, za brokerske kuće će, kao i za banke, vrijediti odredba o adekvatnosti kapitala (deset posto).Strože će biti definiran način objavljivanja analiza i izvješća vezanih uz dionice. Ovlaštena društva morat će plaćati naknadu Fondu za zaštitu ulagača, instituciji koja će biti nadležna za provođenje zaštite ulagatelja i od koje će oštećeni ulagači potraživati svoju imovinu u iznosu do 20 tisuća eura, odnosno 150 tisuća kuna.Da ne bi bilo zabune - zaštita ulagača ne podrazumijeva pokrivanje gubitaka zbog pada cijena kupljenih dionica, već zaštitu od financijskih i operativnih rizika. Recimo, od stečaja ili likvidacije brokera ili investicijskog fonda, odnosno bilo koje situacije u kojoj investicijsko društvo (kako će se ubuduće zvati te institucije) ne može ispuniti svoje obveze prema investitoru, bilo da je riječ o isplati novca ili povratu vrijednosnica. U to se ubrajaju i operativni rizici, kao što su gubici zbog pogreški i problema u procesuiranju i izvršenju transakcija, ali i prijevara od strane zaposlenika investicijskog društva.

Primjerena zaštita temelji se na ponašanju samih investitora, dobrom i učinkovitom zakonu, te poslovanju investicijskih društava, kaže savjetnica Đurđica Ognjenović

Svesti na minimum

Ognjenović kaže da je teško procijeniti kolika je razina i kvaliteta zaštite ulagatelja. "Moglo bi se reći da je ona onakva kakvu je osiguravaju ovlaštena društva svojim vlastitim snagama - dobrim pridržavanjem propisa, većim regulatornim kapitalom, manje rizičnim poslovanjem", dodaje. Stvarna bi se situacija mogla vidjeti tek ako bi neka brokerska kuća, skrbnička banka ili druga institucija došla u probleme s likvidnošću, odnosno insolventnosti i kada ne bi moglo ulagateljima vratiti financijska sredstva ili vrijednosnice kojima upravlja. No, neke se vrste financijskih i operativnih rizika mogu i sada svesti na minimum dobrom regulativom i dobrim provođenjem nadzora od strane regulatora. Stoga stroge mjere Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga i čitav niz podzakonskih propisa koji uređuju poslovanje ovlaštenih društava na tržištu kapitala idu u prilog zaštite ulagatelja, smatra Đurđica Ognjenović. Razina kvalitete i učinkovitosti zaštite u praksi ovisit će, kaže Ognjenović, o mnogo čimbenika: o kvaliteti samog zakona (je li ograničavajući ili poticajni), o dobrom organizacijskom ustroju, stručnoj ekipiranosti, adekvatnoj razini zaštite u odnosu na izloženosti rizicima, učinkovitosti u praksi i slično. Od svih nabrojenih elemenata najvažnija je zadnja navedena, a mjeri se stavljanjem u odnos raspoloživih financijskih sredstava fonda zaštite s ukupnim zaštićenim iznosima svih ulagatelja u određenom trenutku. No, postojanje zakonom uspostavljenog sustava zaštite ulagatelja tek je jedan od elemenata stvarne zaštite, upozorava Ognjenović. Određeni regulatorni zahtjevi također pojačavaju zaštitu ulagača, a to su prudencijalni propisi, zahtjevi odvajanja imovine investicijskog društva od imovine ulagača, učinkovit nadzor regulatora, pa čak i kvalitetno uspostavljene i učinkovite sankcije regulatora.

Za brokerske će kuće, kao i za banke, vrijediti odredba o adekvatnosti kapitala

Sankcije regulatora

Drugi alternativni mehanizmi zaštite ulagača spadaju u tzv. skupinu institucionalnih aranžmana zaštite. To su veći ekonomski kapital investicijskog društva, bolja reputacija investicijskog društva i privatno osiguranje. Ognjenović smatra da su za bolju zaštitu ulagača nužna tri elementa. Prvi čine sami investitori. Njihova educiranost i informiranost prilikom donošenja odluke o ulaganjima i odabiru investicijskog društva preko kojeg će obavljati transakcije na tržištu kapitala smanjuje izloženost ukupnim rizicima, ali i nerealnim očekivanjima i od sustava zaštite. Drugi čini sustav zaštite ulagatelja i alternativni mehanizmi zaštite: dobar i učinkovit zakon, primjeren stupnju razvoja i strukturi tržišta kapitala; dobri ostali regulatorni zahtjevi; kvalitetna supervizija; kvalitetni alternativni mehanizmi zaštite (bolja reputacija investicijskog društva i veći ekonomski kapital i slično).Treći čine sama investicijska društva. Poslovanje u skladu sa zakonom, s načelima dobrog korporativnog upravljanja, adekvatni mehanizmi sustava interne kontrole (koji će smanjiti mogućnost nastanka operativnih rizika) zasigurno će poboljšati razinu zaštite ulagatelja.

S preslikavanjem rješenja oprezno

Što se tiče same zakonom propisane zaštite ulagača, u različitim zemljama postoje različita rješenja koja izvrsno funkcioniraju (ex-post, ex-ante modeli financiranja, u nekim zemljama je osiguranje depozita i zaštita ulagatelja u jednoj istoj instituciji i slično). No, prilikom "preslikavanja" tih najboljih rješenja uvijek postoji opasnost da se ne vodi računa o strukturi tih tržišta i drugim karakteristikama financijskog sustava, pa ono što izvrsno funkcionira u jednoj zemlji, u drugoj ne odgovara. Zaštitu ulagača u Hrvatskoj, ističe naša sugovornica Đurđica Ognjenović, treba "skrojiti" prema hrvatskim uvjetima i razini razvijenosti hrvatskog tržišta kapitala, uvažavajući najbolju poznatu praksu i iskustva drugih. Također, valja voditi računa da se ne upadne u jednu drugu zamku - da sustav formalno funkcionira, ali da je u praksi neučinkovit i skup, odnosno da za članice sustava trošak ne bude u srazmjeru s koristima.

Idi na vrh

Večernji list - 21. 07. 2008.

Obrazovanje za srednji menadžment organiziraju i kompanije

Dobar strateg mora imati šire znanje, uvažiti timski rad i znati ekonomsku povijest

Autor: Lidija Kiseljak

Strateški razmišljati danas je važna osobina koju mora imati prije svega vlasnik kompanije, jer u konačnici je odluka uvijek njegova, ali i vodeći menadžment koji sudjeluje na sastancima kompanija i iznosi svoje prijedloge – bez obzira odnose li se oni na povećanje prodaje, akviziciju, proširenje proizvodnje i sl. Neke od zadanih osobina koje strateg mora imati prije svega su vizija, širina znanja, mogućnost smanjenja rizika, postavljanje dobrih strateških alata itd.

U stvari, različita su menadžerska stajališta o tome koja je osobina najvažnija za kvalitetne stratege, no primjerice Ana Klarić, viša izvršna direktorica u uredu za strategiju Hrvatske poštanske banke, voli rečenicu koju je svojevremeno izrekao osnivač Southwest Airlinesa (Herb Kelleher): “Yes we have a strategic plan - it’s called doing things!” Dakle, najvažnije je izvršavanje zadataka zacrtanih u strategiji.

– Odnosno, osim same strategije, važno je da preuzmete određena znanja koja će omogućiti njeno ispunjavanje, te je važno smanjiti rizike koji bi mogli onemogućiti ispunjavanje strategije. Dakle, strateški alati iznimno su važni kod implementacije strategije i upravo je to ključno pitanje: kako stratešku ideju ili zamisao, koju ima primjerice vlasnik neke kompanije ili glavni direktor, raščlaniti u poslovni model i provesti kroz poslovnu organizaciju te osigurati njeno izvršenje u roku u kojem je zadano – objašnjava Klarić.

U svakom slučaju, strateške se odluke mijenjaju, zbog veće globalizacije koja utječe na konkurentnost ili bilo koju krizu, što zahtijeva od stratega da na vrijeme reagira. Primjerice, vodstva kompanija u prehrambenoj industriji prije nekoliko godina bila su fokusirana samo na gotov proizvod, dok se danas šire i na proizvodnju sirovina. Upravo im to trenutačno u vrijeme rastućih cijena olakšava poslovanje.

Potvrđuje to i jedan od sudionika okruglog stola Nenad Mađerić, direktor strateškog razvoja Podravke.

Sudionici okruglog stola obrazovanje smatraju najvažnijim polazištem za obavljanje poslova strategije.

Primjerice, Milan Živković, direktor stretegije i razvoja poslovanja Ericssona Nikole Tesle, u skladu sa sektorom iz kojeg dolazi završio je Fakultet elektrotehnike i računarstva, a magistrirao na Ekonomskom fakultetu s magistarskim radom iz područja strateškog menadžmenta.

Timski rad

– Važno je imati strateški okvir i željenu poziciju. Za osobu koja se bavi strategijom nesumnjivo je važno adekvatno formalno obrazovanje, s naglaskom na multidisciplinarnost, a koje bi trebalo obuhvatiti i područja šira od vlastite industrije ili profesionalnog usmjerenja. Od individualnih kvaliteta važne su sposobnosti apstraktnog razmišljanja, sposobnosti percipiranja “velike slike”, prepoznavanja trendova, kreativnost te, naravno, sposobnost permanentnog učenja i usavršavanja. Za stratega je također izuzetno važno i to da dobro poznaje kretanja u vlastitoj i srodnim industrijama, da ima širok pogled, očekivanja, no za samo kreiranje i izvršavanje strategije najvažniji je proces – tvrdi Živković.

– Bitna je timska organizacija rada i multidisciplinarnost – kaže Nenad Mađerić, koji je završio Ekonomski fakultet, ali nakon kojeg je prošao horizontalno obrazovanje u tvrtki i izvan nje – od revizije i financijskog savjetovanja do spajanja i akvizicija. Osoba koja rješava strateška pitanja mora prepoznati vlastite nedostatke i upravo zbog toga uključiti prave ljude u tim – zaključuje Mađerić.

I Ana Klarić potvrđuje važnost multidisciplinarnosti, ali i poznavanje sektora i posla, kao i opće kulture. Osim toga, važno je i radno iskustvo u sektoru u kojem djelujete, kaže Klarić, koja je magistrirala na strateškom marketingu, a prije HPB-a radila u EBRD-u. Potrebno je da voditelj strateškog tima, ali i svi njegovi članovi uče svaki dan. “Napomenula bih da smo mi, voditelji strategije u svojim organizacijama desna ruka upravi.”

– Mislim da je za osobu koja izrađuje strategiju bitno znati i ekonomsku povijest (jer se ona često ponavlja), kako bi imala jasan pogled u buduća zbivanja, odnosno razumjela tržište. Smatram da je to važnije od samih tehničkih znanja. No, osobama koje prate i kontroliraju izvršenje strategije kroz kratkoročne poslovne planove, nužno je dobro poznavanje pojedinih područja, između ostalog i tehnologije – kaže Andrew Lovegrove, partner u konzultantskoj kući Ognjenović&Lovegrove, koji ima višegodišnje iskustvo u strateškom restrukturiranju tvrtki u 17 zemalja.

– Takva osoba mora znati utvrditi smjer strategije, načela kako je provoditi, politike, mjere i instrumente – kaže Mustafa Nušinović s Ekonomskog instituta, koji je autor mnogih strategija, prije svega za državu. Ulaganje u znanje treba biti jedno od strateških ciljeva, jer bez ljudi priča o strategiji je nemoguća, tvrdi Nušinović. No istina je da i međusobno menadžeri ili konzultanti nemaju jednako stajalište o tome što pripada strateškim ciljevima. Pa si tako neke komapnije zadaju bezuvjetne ciljeve nekoliko godina unaprijed, što nije loše, no, reći će drugi, pritom treba uvidjeti i mogućnosti.

Razumijevanje tržišta

Đurđica Ognjenović, direktorica konzultantske kuće Ognjenović&Lovegrove, tako tvrdi da strateško pozicioniranje podrazumijeva dugo razdoblje, a nikako jedan ili dva ciklusa planiranja, kao niti samo definiranje dugoročnih ciljeva. Jer, treba utvrditi i način na koji će neka kompanija izboriti željenu poziciju i dugoročno nadmašivati konkurenciju uz ostvarivanje povećanja vrijednosti za dioničare. S obzirom na to da se bavi financijskim sektorom, iznosi primjer domaćih banaka od kojih svaka želi biti najbolja na tržištu i osigurati svojim dioničarima što veće povrate – a postavljanje samo tih ciljeva ne može se nazvati strategijom, jer svi nude iste ili slične proizvode, a za institucije koje uvijek samo slijede druge, to može biti i kontraproduktivno na dugi rok, tvrdi Ognjenović te smatra da se i ne može precizno razlikovati strategija domaćih banaka, jer se bore za klijente na sličan način.

Nušinović tvrdi da kompanijama ne smije biti prioritet samo zadovoljavanje dioničara i profit, nego i povećanje vrijednosti kompanije.

– Pretpostavke za dobru strategiju jesu: razumjeti tržište i kretanja na tržištu, razumjeti snagu i slabosti konkurencije te razumjeti vlastitu snagu i slabosti. Na temelju tih pretpostavki, prilikom strateškog opredjeljenja kompanije odlučuju što žele postići i što realno mogu postići. Balansiranje između želja i mogućnosti ključno je za dobar uspjeh strategije – tvrdi Lovegrove.

– Izradu strategije ne treba vezati za jednu osobu, jer je to proces u kojem trebaju biti jasne upute tko što radi. Važnije je ispunjavanje zadanih strateških planova nego sama strategija. Čak 96% kompanija ne uspijeva u ispunjavanju svih strateških ciljeva – kaže Klarić.

– Osobe koje sudjeluju u donošenju strategije moraju dobro poznavati kompaniju i biznis u kojem se ta kompanija nalazi, iako je iluzorno očekivati da bilo tko može točno predvidjeti što će se dogoditi. Najbitnije je zato uspostaviti formalni proces donošenja strategije, u kojem će biti uključeni razni dijelovi kompanije i eksperti iz različitih područja. Cilj je procesa izraditi scenarije, uz uvažavanje onoga što bi se moglo dogoditi, a zatim odabrati onaj scenarij za koji se smatra da je najpoželjniji za poslovni uspjeh tvrtke. Zato je uz viziju potrebno imati i formalan proces definiranja strategije za realizaciju željene vizije – kaže Mađerić.

– Kako smo dio korporacije, svoju strategiju temeljimo na ulaznoj strategiji, koja se zatim prilagođava domaćem tržištu i poziciji na njemu. Ostvarivanje kompanijske strategije prati se kroz ostvarivanje postavljenih ciljeva, što je u konačnici povezano sa sustavom nagrađivanja svih zaposlenika. Ovisno o ispunjavanju zadanih ciljeva, menadžeri su nagrađeni kroz varijabilni dio plaće – kaže Živković. No očito je da poticaj kroz varijabilni dio plaće za sada većinom primjenjuju kompanije u stranom vlasništvu, dok domaće većinom rade na ispunjavanje norme.

Idi na vrh

Privredni vijesnik - 01.11.2007

Izazovi uspješnog korporativnog upravljanja

Autor: Đurđica Ognjenović
Idi na vrh

Lider - 21.09.2007

Vanjski dug


Idi na vrh

Manager.hr - 19.09.2007

ZOKI za bolje bankarstvo

Autor: Valentina Wiesner Mijić
Idi na vrh

Manager.hr - 12.09.2007

Skupa cijena lošeg upravljanja

Autor: Valentina Wiesner Mijić
Idi na vrh

Jutarnji list - 11.09.2007

Da su banke imale korporativno upravljanje, ne bi bilo bankarske krize

Autor: V. Vresnik
Idi na vrh

Bankamagazin - 08.05.2007 14:37

Zakon o kreditnim institucijama u prvom tromjesečju 2008. godine

Stav HNB-a jest da banke u NO moraju imati najmanje jednog neovisnog člana, HUB je protiv takve obveze.

Stav Hrvatske narodne banke jest da banke u nadzornim odborima moraju imati najmanje jednog neovisnog člana i to će biti jedna od novosti koja će se naći u radnoj verziji Zakona o kreditnim institucijama. Zakon će, kako je u utorak na konferenciji posvećenoj korporativnom upravljanju u bankama kazao viceguverner Davor Holjevac, u formi radne verzije HNB objaviti na svojoj Internet stranici krajem lipnja. Tri mjeseca bit će ostavljena za javnu raspravu, nakon toga tražit će se mišljenje Europske komisije, a onda zakon ide u Vladu i Sabor.

Plan je da u prvom tromjesečju 2008. Hrvatska dobije Zakon o kreditnim institucijama koji Holjevac ocjenjuje iznimno složenim i najavljuje radno ljeto za sve koji će na bilo koji način sudjelovati u pripremama njegove konačne verzije. Iako je to samo jedna od novosti iz zakona koji će «naslijediti» sadašnji Zakon o bankama rasprava o spomenutom pitanju mogla bi biti vrlo zanimljiva. Naime, direktor Hrvatske udruge banaka Zoran Bohaček na istoj je konferenciji istaknuo kako bi neovisnog člana u NO banke ostavio samo kao mogućnost. Prenoseći stav banaka-članica HUB-a, Bohaček naglašava kako je protiv propisivanja takve obveze.

Inače, u novom će zakonu u odnosu na važeći Zakon o bankama biti proširene odredbe koje definiraju uvjete za članstvo u upravama i nadzornim odborima banaka, bit će uvedena mogućnost izricanja opomene članu uprave banke i više pažnje nego do sada bit će posvećeno upravljanju rizicima i javnim objavama.

Idi na vrh

www.liderpress.hr - 8.5.2007 15:26

KONFERENCIJA O KORPORATIVNOM UPRAVLJANJU U BANKAMA

Sustav unutarnjih kontrola temelj dobrog korporativnog upravljanja u bankama

U okviru procesa usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, u pripremi su zakon o kreditnim institucijama i prateći podzakonski akti, koji će donijeti temelje korporativnog upravljanja u bankama, u kojima središnja točna organizacije poslovanja mora biti upravljanje rizicima.

Hrvatska narodna banka (HNB) svoje je stajalište o korporativnom upravljanju u bankama objavila u siječnju ove godine, a novi će zakon tome dodati i objediniti zahtjeve iz nekoliko europskih direktiva i smjernica, rekao je viceguverner HNB Davor Holjevac na danas održanoj stručnoj konferenciji o korporativnom upravljanju u bankama u organizaciji konzultantske tvrtke Ognjenović & Lovegrove.

Riječ je o odredbama koje se odnose na jasan korporativni ustroj s definiranim i podijeljenim ovlastima i odgovornostima, javnu objavu podataka, adekvatne funkcije unutarnjih kontrola zbog provjere usvojenih politika i procedura za upravljanja rizicima te transparentnost poslovanja banaka.Također, zakonom će biti određena i nova uloga i zadaće uprava i nadzornih odbora, uz razgraničavanje njihovih ovlasti i odgovornosti kako bi se izbjegao sukob interesa, te jačanje neovisnosti i stručnosti članova nadzornih odbora (uz ograničavanje ostalih članstava).

Dat će se i naglasak na primjerice upravljanje ljudskim resursima, procjenu upravljanja, mogućnost prijavljivanja nelegalnih ili neetičnih praksi bez štetnih posljedica za osobu koja prijavljuje i sl.Kao jedan od temeljnih principa dobrog korporativnog upravljanja u bankama, odnosno upravljanja rizicima koje će biti ojačano novim zakonom Holjevac je izdvojio sustav unutarnjih kontrola, čija je svrha pomoći upravi banke u efikasnijem vođenju poslova, poštivanju politike, očuvanju imovine, sprečavanju i otkrivanju prijevara i pogrešaka, točnosti i potpunosti računovodstvenih evidencija i sl. Na unutarnju kontrolu trebao bi se pak nadovezati nadzor vanjskog revizora, a kako bi konačnom supervizoru - središnjoj banci, preostalo samo praćenje djelotvornosti unutarnje kontrole 'putem papira'. (H)

Idi na vrh

www.jutarnji.hr

U nadzoru banaka i nezavisni stručnjak

Piše: Marina Klepo, Foto: Vjekoslav Skledar

Dok HNB smatra da se banke moraju obvezati zakonom da u NO-u imaju i jednog stručnog člana, HUB je protiv takve obveze

ZAGREB - Ako se usvoji sadašnji prijedlog Zakona o kreditnim institucijama, u nadzornim odborima banaka trebao bi sjediti i jedan nezavisni stručnjak, koji poznaje računovodstvo i reviziju.

To je jedna od novosti koje donosi novi zakon, a koji bi trebao zamijeniti sadašnji Zakon o bankama.

Prema riječima viceguvernera Davora Holjevca, novi zakon će biti na internetskim stranicama centralne banke krajem lipnja, dok se njegovo usvajanje očekuje u prvom tromjesečju 2008. godine.

- Tri mjeseca bit će ostavljena za javnu raspravu, nakon toga tražit će se mišljenje Europske komisije, a onda zakon ide u Vladu i Sabor - rekao je Holjevac na današnjoj konferenciji o korporativnom upravljanju koju je organiziralo društvo za edukaciju i konzalting Ognjenović i Lovegrove.

U Hrvatskoj udruzi banaka (HUB) već najavljuju vrlo živu raspravu o novom zakonu. Zoran Bohaček, direktor HUB-a, rekao je da bi izbor neovisnog člana u NO-u banke ostavio samo kao mogućnost. Naglašava da su banke unutar HUB-a protiv propisivanja takve obveze.

Govoreći o preporukama Europske komisije, pak, Marija Prugovečki iz HNB-a rekla je da većina članova “revizorskog odbora” mora biti neovisna, a svi članovi moraju imati potpunu informaciju o računovodstvenim, financijskim i operativnim poslovima.

Holjevac napominje da se “nitko ne bi trebao plašiti jednog neovisnog renomiranog stručnjaka u nadzornom odboru”, ističući da su banke specifične institucije koje upravljaju tuđim novcem.

Pitanje upravljanja rizicima pojedine zemlje drukčije su rješavale.

Holjevac ističe da se stare članice EU više oslanjaju na smjernice, dok su Italija i nove članice EU sve čvrsto definirale zakonom.

Prema riječima Holjevca, Hrvatska je krenula sa smjernicama, ali u narednom razdoblju dio obveza o upravljanju rizicima propisat će se zakonom.

Novi zakon, među ostalim, povećava odgovornost uprava i nadzornih odbora i pooštruje uvjete za njihovo članstvo, a važna novost je i to, kaže Holjevac, što će postojati obveza javnog objavljivanja podataka, ne samo godišnjih izvješća.

Obvezna javna objava podataka o:
  • ciljevima i politikama upravljanja rizikom
  • jamstvenom kapitalu
  • ispunjavanju kapitalnih zahtjeva
  • procjeni adekvatnosti internog kapitala
  • korištenom pristupu za izračun kapitalnih zahtjeva
Idi na vrh

www.vecernji-list.hr - 08.05.2007 18:30

BANKE - Konferencija o korporativnom upravljanju

Burzin kodeks isprovocirao banke

Autor: VALENTINA WIESNER MIJIĆ

Prilična se prašina podigla oko zakonskih promjena, pa i neobvezujućih preporuka koje se odnose na korporativno upravljanje u bankama na jučerašnjoj stručnoj konferenciji u organizaciji konzultantske tvrtke Ognjenović & Lovegrove. Koplja su se najviše lomila na obvezujućem tonu Kodeksa korporativnog upravljanja Zagrebačke burze, više nego na promjenama koje će donijeti novi Zakon o kreditnim institucijama, nasljednik Zakona o bankama.

Hamurabijev kodeks
– Dok HNB smatra da je dovoljan samo jedan neovisan član nadzornih odbora, Hanfin kodeks predviđa većinu neovisnih članova, što je u suprotnosti s naglaskom na upravljanju rizicima. Rizicima se ne može upravljati na razini grupe ako je većina članova neovisna. Isto tako, autonomija nižeg rukovodstva u disproporciji je s odgovornošću uprave, koja ispod sebe ne može imati “slobodne strijelce” – kritizirao je prijedloge promjena Igor Tepšić, direktor direkcije pravnih poslova Zagrebačke banke.

Hanfin i burzin kodeks usporedio je s Hamurabijevim zakonikom, ističući kako nije pisan u kondicionalu, nego kao zakonski propis koji upotrebljava terminologiju “treba” i “mora”. Postavio je pitanje kako je moguće da banke, koje su istodobno i među dvije tvrtke s najvećom tržišnom kapitalizacijom na burzi, nisu pozvane sudjelovati u izradi tog akta.

– Kodeks je u suprotnosti i sa Zakonom o trgovačkim društvima, u dijelovima u kojima navodi načelo da jedna dionica vrijedi jedan glas, kao i kad potiče dioničare na sudjelovanje na glavnim skupštinama. Zar bi se na Ininoj skupštini trebalo pojaviti 1000 dioničara, bez poziva ili najave? – upozorio je Tepšić.

Smanjiti rizik
Članica uprave Zagrebačke burze Melita Marčeta na to je napomenula da su Kodeks pisali renomirani odvjetnici i pravnici, te da su u njegovoj izradi bili fokusirani na potrebe investitora da lakše dođu do kapitala. Viceguverner HNB-a Davor Holjevac zaključio je da je cilj svih promjena smanjenje rizika u vođenju banaka, pri čemu je bitno ono što će biti u zakonu, dok smjernice nemaju zakonsku snagu.

Idi na vrh

Poslovni dnevnik - 09.05.2007

HNB zakonima 'tjera' banke na bolje korporativno upravljanje

Autor: Teuta Franjković
Zoran Bohaček iz HUB-a smatra upitnom potrebu za regulative jer postoje pravilnici i akti koji ga uređuju

Viceguverner HNB-a Davor Holjevac predstavio je dokument HNB-a o korporativnom upravljanju u bankama na jučer održanoj konferenciji "Korporativno upravljanje u bankama: Što želi HNB, a što banke?" u organizaciji konzultantske tvrtke Ognjenović i Lovegrove. Riječ je o dokumentu koji je bankama dostavljen u okviru usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU. U skladu s tim, u pripremi se nalazi Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i podzakonski akti. Cilj je prikupiti mišljenja, komentare i primjedbe banaka o iznesenim stavovima, upoznati banke s prijedlozima te ugraditi primljene prijedloge u bonitetnu regulativu koja se priprema.

Bankovna direktiva
U novoprimijenjene fakte ulaze i zahtjevi iz tzv. Bankovne direktive i direktive o adekvatnosti kapitala, zahtjevi iz računovodstvenih direktiva, smjernice Europskog odbora bankovnih supervizora i dr. Promjene su najvidljivije u sektoru korporativnog upravljanja, odnosno u specifičnim zahtjevima za upravu iz Bankovne direktive. Uprava donosi odredbe o razdvajanju dužnosti i sprečavanju sukoba interesa unutar kreditnih institucija; odobrava i redovito pregledava strategije i politike za preuzimanje, upravljanje i umanjenje rizika kojima je kreditna institucija izložena. Isto tako u zahtjeve ulaze i politike i procedure za upravljanje rizicima kao što su kreditni, rezidualni, rizik koncentracije, sekuritizacije i likvidnosti. Što se tiče ostalih zemalja članica EU, u novim članicama drže se tzv. čvršćeg pristupa u preuzimanju zakona i podzakonskih akata. Austrija, Njemačka i Nizozemska drže se minimalnih standarda koje banke primjenjuju iako nisu na to obvezne. Italija je specifična zbog opsežnog akta Nove regulative za prudencijalnu superviziju banaka koji objedinjuje sve na jednom mjestu, a ostala zemlje imaju nacionalni kodeks korporativnog upravljanja. Dobro korporativno upravljanje bankama obuhvaća jasan ustroj s definiranim ovlastima i odgovornostima, postupke upravljanja rizicima i mehanizme unutarnjih kontrola. Također se dobrim korporativnim upravljanjem smatra strateški menadžment i postupci ocjenjivanja potrebnog internog kapitala, transparentnost, ispunjavanje obveza i odgovornosti prema dioničarima i zaposlenicima te poslovanje usklađeno s propisima. Upravljanje rizicima ključno je dakako za banke. Riječ je o središnjoj točki organizacije poslovanja gdje uprava postavlja strategiju i politiku rizika, što je način koji određuje koliki je rizik banka spremna prihvatiti. S druge je strane važno i načelo proporcionalnosti upravljanja rizicima.

HUB oprezan
Zoran Bohaček iz HUB-a naglasio je kako je pitanje "bolje regulacije" prema novim objavama - jedno od glavnih ciljeva EU i temelj Lisabonske strategije. Smatra međutim da nije nužno donositi novu regulaciju osim ako nije nužno potrebna. U Hrvatskoj već postoje upute, smjernice i pravilnici banaka te zakoni i podzakonski akti koji to uređuju. Važno je procijeniti treba li davati zakonsku snagu, kaže.

Deutsche Bank nagrađuje prema rezultatima
Đurđica Ognjenović je ovom prilikom naglasila kako Uprava treba raditi za nadzorni odbor a ne obrnuto. Pod djelovanjem misli se na strateške ciljeve banke, nadzor nad upravljanjem i samu odgovornost jer dugoročna opstojnost i sigurnost banke ovisi o kvaliteti, neovisnosti i posvećenosti članova nadzornog odbora. U praksi je, smatra, nadzorni odbor često pasivan i ceremonijalan, komunikacija s dioničarima je loša, a napominje i nedostatnost znanja o bankarskom poslovanju. Predlaže se stoga program stalne edukacije gdje bi se najmanje jedanput godišnje trebala uvesti obveza utvrđivanja znanja i stvaranja novih vještina za zaposlenike koje bi se potom nagrađivalo. Kao jedan od boljih primjera uzeta je Deutsche Bank gdje se provodi nagrađivanje na temelju rezultata.

Idi na vrh

Večernji list - 23.05.2007

Davor Holjevac: Dobit ćemo i "boutique banke"

Autor: Valentina Wiesner Mijić
Idi na vrh


Copyright © 2007 - 2010 Ognjenović & Lovegrove d.o.o. Zagreb. Sva prava pridržana.
Idi na vrh